Tapkam u mestu.
Nebo je sivo.
I ovaj grad je siv.
A sekunde beže.
Vreme beži dok
Pokušavam da ga uhvatim.
Kao kad te dok sanjaš
Nešto juri
A ti pokušavaš da pobegneš
I taman kad nešto
Treba da se desi
Probudiš se.
Neko te probudi.
Ili nešto?
Opet sivo...
Ali ako uzmem četkicu
I pomešam sivilo sa
Još nekom bojom,
Nijanse ispadnu prljave.
A to je baš ono što ja volim.
Zbogom,
uzavrelo leto.
Zbogom,
zaspali grade.
Zbogom,
moja prva ljubavi...
Ostavljam vas iza.
Da cvetate
u pesmi suncokreta,
u mirisu bulki,
crvenih,
sa one naše livade,
gde čitali smo,
romantizam,
pravili fotografije
najčešće na proleće.
A nekad i leti.
Cvetajte i dalje,
puste ulice,
mirne ulice,
kroz koje trčali smo,
sanjali, lutali, želeli,
bežali.
U neko novo sutra,
možda bolje,
u neku novu budućnost.
Cvetajte dalje,
više,
širite krila,
letite,
obasipajte laticama
neke nove ulice,
i neke druge, nove ljude
što tražiće svoje snove.
Cvetajte dalje,
više,
širite krila,
letite,
volite, ljubite, spavajte,
živite, želite.
Ali nikad uvenite.
Here I am,
staring at the blank piece of paper,
the words aren't going anywhere.
I liked to listen
to your stupid laugh again and again
and kept asking for it,
but it's no use now...
And even if you go
I won't notice the color of the rainbow changed,
I'd wish that it changed long ago.
The sky is still blue,
but the colors are all false,
you know them only when it's dark.
You need them only when they're gone...
The same tears won't fall from my eyes again,
people change, people go and people stay.
People change, people lie and people die.
Still I'll be missing your face for a while,
but that's all just temporary.
And even if I go
you won't be missing that eye-contact when I was leaving,
you won't remember the words that have hurt.
You'll feel the sun still shining on blue, blue sky
and you wouldn't help but wonder...
But you still can't help any of us,
it's not your fault.
And even if the rain falls down on your skin
you'll be waiting for the sun to come
and when it comes you'll know
the rain is gone...
It's all gone...
The pieces of memories brought back
by the gasp of the wind
return me into a dimension
of my deepest self.
My heart was pounding
while the tears of joy are
flashing from my eyes.
Once I tried to collect those pieces
and fix the broken mirror of our past.
But you've already hid them yourself.
The moments of laugh and sorrow
with you
are now locked up
in a shell of time
which can't be opened again.
The only thing that was left
is the light I see,
now and then,
every time I remember you.
The light that shows me the way...
The light, your light
is the light that will shine the most,
no matter how much darkness
enters my soul.
It shall remain forever...
I used to retell our story
over and over again,
as I've searched for the lost sentences
I forgot long time ago
that disappeared
together with your gentle smile.
Why did you lost that smile back then?
Why did you cry?
No matter how much
I'm trying to remember,
the more I'll forget,
but the burning feeling will never leave my soul.
Please, could you make it
burn a little less?
I used to retell our story
over and over again,
but I guess it will remain untold...
Zarobljen u paučini vremena
koje nepomično ćuti i spava.
Pokušavam da probijem niti,
ali vreme plete mrežu
i obavija me.
Vreme će odleteti,
vreme će se završiti
i odneti sa sobom
i tebe i mene.
A od nas će ostati
samo šapat...
Dokle ću tonuti
u ovom sivilu?
Ispred mene je zid
koji moram probiti.
Vučem se, klecam,
zapomažem,
udaram snažno dok ne iskrvarim.
U potpunom mraku tražim svoj put
osluškujući tišinu...
Kao u lavirintu probijam se
kroz uspomene koje čine me.
Izjedaju moju svest...
Ne mogu da kažem da je sve gotovo.
Kao da je priča nedovršena.
Gde sam stao?
Gde sam pogrešio?
Za sada, samo mrak...
Dokle ću bledeti
sa ovim sivilom
i udisati prašinu?
Želim da vidim svetlost
koja krije se
negde daleko od mene.
Još uvek u magli tražim svoj put
koji sam izgubio kad za nas je vreme prestalo da teče.
Još uvek se probijam,
još uvek ne vidim,
ali sećam se...
Još uvek u magli
večitog sivila...
Vučem se, klecam,
zapomažem,
a vreme ide,
vreme leti,
ali ne za mene...
Vreme će odleteti,
vreme će se završiti
i odneti sa sobom sve.
I tebe i mene
i uspomene.
Vreme će nas ugaziti,
vreme će uvenuti,
dok u prošlosti večno
spavaćemo mi...
Od nas ostaće
samo šapat,
koji čezne
i iščezne...
Propadam...
U večnu provaliju vremena,
Gde uspomene naše plave moj um
U vidu kapi kiše.
Osećam...
Kako vreme prestaje da teče.
Ti smeješ se...
Gledam te tužno kako nestaješ,
Dok zvezdana prašina pokriva telo tvoje.
Bez tebe...
Zvezda večnosti naše zauvek se gasi.
Čujem tvoj glas u daljini:
Hiljadu tonova koje ne prepoznajem.
Sve je prazno... Bez tebe,
Tišina je jedini glas koji čujem.
Oprosti mi!
Letim...
Kroz oblake izgubljene nežnosti i strasti.
Gde sam?
Izgubljena...
Ja gubim krila i propadam.
Pružaš ruke svoje...
Pokušavam da dosegnem visine
U koje smo se nekada minuli.
Ne zaboravi me...
Lutam snovima koje nekad smo sanjali.
Čeznem za trenutcima koje ne mogu imati.
Ponovo, uz vrisak se budim:
Pred očima mojim tama me zlo gleda.
Dopusti mi da te samo još jednom vidim!
Vrati se!
Ti smeješ se...
Gledam te tužno kako nestaješ u visine
U koje smo se nekada minuli,
Dok mesec pun je poslednje svetlo što vidiš.
Zatvaraš oči...
Zaboravi me...
Zvezda večnosti naše zauvek se gasi.
Čujem tvoj glas u daljini:
Hiljadu tonova koje ne prepoznajem...
Noćima,
Lutam snovima koje nekad smo sanjali.
Ponovo, uz vrisak se budim:
Pred očima tama...
Dopusti mi da te samo još jednom vidim!
Zauvek nestaješ...
Vrati se...
Sve je prazno... Bez tebe,
Tišina je jedini glas koji čujem.
Zatvaraš oči,
Dok mesec pun je poslednje svetlo što vidiš.
Zaboravi me...
Vreme prolazi
dok sneg pada,
uspomene koje ne mogu vratiti
sada osećam u svakom
dodiru vazduha,
u dodiru vremena
koje prošlo je
sa istim tim snegom
koji posmatram
kroz zamućeno prozorsko staklo.
Ono što bilo je juče
sada je samo zvuk,
pesma, stih,
što šaputaće
na moje uho
sve dok ne zaspim
i probudim se u nekom sutra,
koje nosi svoj neki teret sa sobom,
ali možda je tako i najbolje.
Teret pada i gazi
kao nakovanj,
kao gomila lanaca
što zvecka,
nervozno čekam na
izazov sa kojim ću
morati da se suočim.
Sećam se svakog neba
i svog tog jesenjeg lišća
koje visilo je sa drveta
kao milion smaragdnih perli,
ili milion očiju;
i letnjeg sunca
koje posmatralo me je
odgore.
I kiša je pala,
mnogo kiše ove godine,
složili smo se da je čudno,
ali duga posle toga na tom nebu
bila je veličanstvena.
Tvoja suza je kanula
na moje rame.
"Dobro je",
rekao si podižući glavu
ka onim krošnjama
već posivele zelene boje,
gledajući u dugu
koja sijala je.
Kada bi se vratilo to juče,
bez kiše,
samo beli čisti sneg
i ona duga,
i ono lišće,
i ono sunce,
i ostalo.
You held my face
with your cold hands
as the cold autumn breeze
rubbed against my cheek
and you said:
"The winter is coming
very slowly this year.
Take care."
Still, the winter 's breathing
somewhere around
and your deadly presence
will never leave my home.
Whether I stay
and whether I go,
your heart won't stop ticking
all the hours away
and my thoughts will never ever,
never throw you away.
But the sun will still rise
and the clouds will still float.
Then how come my voice became weaker
and all...? All that.
My empty bed started screaming your name.
I've got tired of sleeping
beneath your shadows.
Get away, don't go.
Don't go.
Padaju zvezde sa neba
na naše glave,
dok mi sakupljamo
ono malo sjaja što
od njih je preostalo.
Udišemo zimski dah,
udišemo kišu.
Pitanja se vrzmaju po našim glavama:
Koliko dugo mi imaćemo ovaj san
i držati ga čvrsto u našim dlanovima?
Prolazi dan,
prolazi noć...
Hiljadu ćasovnika strepi iznad nas
i svaki kuca svoju priču...
Ja čekam tvoj glas,
on ne doseže do me.
I svaki drugi dan,
i svaki drugi sat
sada postaje
samo priča bez dna.
Reči se nižu u mojim mislima,
kruže i kruže,
gde nijedan početak
nema svoj kraj.
Korak ubrzavam,
da li me čuješ negde tamo
iza vrata suza
ili ćutiš i čekaš
da prođe još jedan dan?
U dolini večitog sivila
spavamo, sanjamo.
Senka baca svoje zrake
na glatku površinu
tvoga srca.
Zatočena suza u oku.
Glas podrhtava
iz samog jezgra mraka
koje čeka da bude
probijeno,
razbijeno,
otvoreno.
Hiljadu ćutanja koje proveli smo
dok pili smo sopstveni očaj
udišući zimski dah, udišući kišu.
Prolazi noć,
prolazi dan...
Vetrovi zuje u našim ušima,
odnose suze s lica negde daleko...
Moj glas ne peva više
pesmu tvoju.
Koliko jecanja je potrebno
da se završi
ova priča bez dna?
Reči se nižu,
duge, beskrajne,
guraju me niz liticu
sopstvenog nadanja.
Da li me čuješ?
Da li prepoznaješ moj glas
ili je on izbledeo
iz tvog sećanja?
Oktobar prolazi
nečujno
kraj mog kaputa.
Šuštanje lišća
donosi novi mesec.
Mislio sam da ti kažem
kako sam bez tebe kao
uvela ruža bez kiše, ali
ti si ubrzala korak
i nastavila svojim tokom,
poput reke,
koju nisam mogao
da sustignem.
Prolazi dan,
nebo bez sunca
me goni dalje u
dubine svoje ljušture.
